Kako to da javna poduzeća gotovo nikada ne propadnu i utječe li to na naš prosperitet?

Kako to da javna poduzeća gotovo nikada ne propadnu i utječe li to na naš prosperitet?

Često čujemo navode o tome kako “x% privatnih poduzeća propadne u prvoj godini svojega poslovanja”, a mnogi statistički podatci zaista dokazuju da se poduzeća na tržištu nalaze u okruženju s konstantnim promjena i izmjenama sudionika. Ovo je potvrđeno stopama priljeva i odljeva poduzeća na glavnim američkim burzovnim indeksima koja sadrže isključivo najveća poduzeća izlistana na velikim američkim burzama. Stopa priljeva i odljeva poduzeća indeksa S&P 500 je znatna, što pokazuje kako poduzeća teško zadržavaju vodeće pozicije na tržištu kroz duže vrijeme. Svako poduzeće konstantno posluje pod pritiskom konkurencije. Kako se sve ovo odnosi na državnu potrošnju? Pogledajmo.

Nova poduzeća stalno se otvaraju, dok druga pak zatvaraju vrata radi svoje inferiornosti u odnosu na konkurenciju. Poduzetnici koji su nekoć bili uvjereni da je njihova nova poslovna ideja “najbolja na svijetu” često se susreću sa stvarnošću, tj. zahtjevnim potrošačima te neumornom i vještom konkurencijom. Mnogi od tih poduzetnika prethodno su mahali tržišnim analizama i poslovnim planovima, pričali o svom novom poduzeću svima koji bi ih saslušali, možda se i kleli da su upravo oni ti koji će revolucionizirati određenu industriju – a onda su im se svi snovi srušili pred očima. Ovakve priče događaju se vrlo često, toliko često da svatko od nas najvjerojatnije zna za barem jednu osobu koja je u nekoj sličnoj priči bila protagonist.

Neka poduzeća koja se nalaze u silaznoj putanji ne nestanu potpuno nego prepuste dio svog tržišnog udjela superiornim konkurentima s učinkovitijim poslovnim procesima, sposobnijom radnom snagom, boljim organizacijskim vještinama ili superiornim istraživanjem i razvojem. Najvažniji element u ovome svemu jest upravo to što je spomenutim inferiornim poduzećima dozvoljena propast ili smanjenje obujma poslovanja. Time se oslobađaju oskudni resursi poput strojeva, radnika, sirovina i međuproizvoda što onda dopušta istima da budu upotrijebljeni od strane učinkovitijih konkurenata ili drugih sudionika na tržištu koji bolje zadovoljavaju potražnju potrošača.

Evo jednog primjera: u ekstremnom je slučaju sasvim moguće da poduzetnik odluči proizvesti apsurdan novi proizvod kojeg nitko ne želi kupiti ni po kojoj cijeni! Naredno zatvaranje poduzetnikova poduzeća tada bi smanjilo ukupnu tržišnu potražnju za svim međuproizvodima koji su bili korišteni u proizvodnji spomenutog neuspjelog gotovog proizvoda. Ovo smanjenje potražnje zatim smanjuje tržišne cijene tih međuproizvoda, što ih čini dostupnijim drugim poduzetnicima kojima je sada, zbog nižih cijena inputa, isplativo proizvoditi svoje uspješne proizvode. Stotine tisuća i milijuni poduzetnika koji na tržištu propadaju ili uspijevaju upravo su ono što doprinosi funkcioniranju cijelog ovog sustava, a relativna oskudnost dobara stalno je odražena kroz tržišne cijene. Zašto onda toliko olako prihvaćamo projekte javnog sektora tj. državnog aparata ako takvi projekti nisu podložni istim strogim tržišnim testovima?



Kada političari promoviraju svoje skupe javne projekte, oni nalaze potporu među mnogim glasačima koji ni ne obraćaju pažnju na ogromno trošenje resursa putem ovih projekata. Nitko se ne zapita zbog čega toliko olako vjerujemo političaru koji uzbuđeno maše dokumentima iako znamo da toliko mnogo njegovih kolega iz privatnog sektora toliko često ne uspije sa svojim poslovnim projektima. Političari se čak usuđuju hvaliti visinom ulaganja (financiranom iz proračuna) u njihove projekte kao da su visoki rashodi sami po sebi nešto pozitivno! Činjenica jest da su takvi projekti potpuno izuzeti od gore spomenutih izazova s kojima se suočavaju sva poduzeća i pothvati iz privatnog sektora, osim naravno onih koji su za sebe uspjeli osigurati nekakve posebne zakonske povlasti. Cijeli spomenuti sustav alokacije oskudnih resursa putem cjenovnog mehanizma naivno biva potpuno zanemaren u slučaju javnih projekata i državnih poduzeća!

Vladini projekti najčešće se ne stopiraju iako bude utvrđeno kako je došlo do pogrešne procjene tržišne potražnje ili neko državno poduzeće jednostavno nije konkurentno. Takvi projekti ne prepuštaju oskudne međuproizvode uspješnijim sudionicima na tržištu kao što to rade privatna poduzeća. Birokrati iz javnog sektora i njihovi projekti ne igraju po istim pravilima kao svi ostali.

Važno je napomenuti kako razina državne potrošnje nije zanemariva. Državna potrošnja čini visokih 37,6% BDP-a u Sjedinjenim Američkim Državama. U Republici Hrvatskoj ona čini još znatno viših 47% BDP-a. Itekako je važno napomenuti kako ova ista visoka državna potrošnja biva ujedno i uzrok ogromnom poreznom teretu u Hrvatskoj koji guši realni sektor i čini našu državu mnogo manje atraktivnom za ulaganja. Iz ovih razloga je izrazito važno odbaciti socijalističko naslijeđe i okrenuti se dokazanim metodama pogodnima za gospodarski rast, a to su među ostalim porezno i regulacijsko rasterećenje realnog sektora te veliko smanjenje javnih rashoda.

Komentari