Pakao: stvarnost vječne kazne

Pakao: stvarnost vječne kazne

Sveti Alfonz Liguori piše:

Istina je da ćemo svi umrijeti, a kada, to ne znamo. Brate moj, već je određena godina, mjesec, dan, sat i čas u kojem ćemo ja i ti ostaviti ovu zemlju i stupiti u neprekidnu vječnost; ali taj trenutak nama nije poznat. Isus nam kaže da svakog časa budemo pripravni, da će smrt doći kao lupež noću i kriomice. Opet nas opominje, da živimo budni i oprezni, jer kad se ni najmanje ne budemo nadali, da će on doći suditi nam. Kaže sv. Grgur, Bog za naše dobro krije čas naše smrti, a to da se u svako doba nađemo pripravni za umrijeti.

Kad nam dakle smrt može u svako doba i na svakom mjestu uzeti ovaj život, onda ako želimo dobro umrijeti i spasiti se, treba – kaže sveti Bernard – da je u svako doba i na svakom mjestu čekamo. Svi znaju da će umrijeti, ali je veliko zlo što mnogi misle da im je smrt još daleko. Pa i starci teško bolesni i oni se time zanose da će živjeti još tri ili četiri godine.

Naprotiv, kažem vam ja, koliko ih danas mi poznamo što su umrli nenadano, netko sjedeći, netko hodajući, a netko i spavajući mirno na svom krevetu? Istina je da ni jedan od tih nije držao da će nenadano umrijeti i to baš u onaj čas kad ga je smrt pokosila. Dalje vam kažem, koliko ih je god ove godine otišlo na drugi svijet, umirući na svom krevetu, ni jedan od njih nije mislio ove godine svoje dane izbrojiti. Rijetke su smrti koje nenadano ne dolaze.

Dakle, kršćanine moj, kad te đavao stane napastovati da sagriješiš govoreći ti da ćeš se sutra ispovjediti, odgovori mu: a što ja znam da ovaj dan nije posljednji za mene? Ako ovaj sat, ovaj čas, u kojem sam sagriješio i Boga uvrijedio, bude posljednji za mene, tako da za mene ne bude više vremena da se popravim, što bi onda za uvijek od mene bilo? Koliko je nevoljnih grešnika u onaj isti čas kad su se hranili kakvim otrovnim nasladama dignuto sa ovog svijeta i bačeno u pakao? Kao što se ribe hvataju za udicu, tako se i ljudi love u zlu času (Prop. 9, 12). Zli čas je upravo onaj u kojem grešnik vrijeđa Boga. Vrag će ti reći, ta nesreća neće ti se dogoditi, a ti mu odgovori: ako mi se dogodi, što će onda od mene biti kroz sve vijeke?




Bog je rekao da mrzi grijeh, zato ne može a da ne mrzi i dotičnog grješnika! Na isti način Bog mrzi zločinca i njegovu zloću. [Mudr. 14, 9] Zbilja, čovjek kad griješi iskazuje se kao neprijatelj Božji i uhvati se s Bogom. Što bi rekao da jedan otrovni mrav zađe u borbu s jednim vojnikom? Bog je onaj moćnik koji je samim htjenjem stvorio nebo i zemlju i sve što je na njima. I samo ako htjedne, jednim htjenjem može sve uništiti. Grješnik kad privoli na grijeh diže ruku protiv Boga. Diže vrat, to jest oholost, i trči da uvrijedi Boga; naoruža se velikim neznanjem veleći: – Što sam učinio? Te kakvo je zlo ovaj grijeh koji sam učinio? Bog je milosrdan, grješnicima oprašta. Jao. Kolika je uvreda, kolika bezobraznost, kolika li sljepoća!

Nemoj govoriti, veli Gospodin: Veliko je milosrđe koje Bog dijeli; za sve grijehe koje počinim, jednim dijelom od pokajanja dobiti ću oproštenje. Nemoj govoriti, veli Bog, a zašto? Istina da je milosrđe Božje neizmjerno, ali čini ovog milosrđa jesu ograničeni. Bog je milosrdan, ali je i pravedan. Ja sam milosrdan i pravedan, reče jednoć Bog sv. Brigiti, a grešnici drže da sam samo milosrdan. Sveti Bazilije piše da grešnici Boga promatra­ju s jedne polovine, to jest govore da je milosrdan i preko milos­rdan, a o njegovoj pravdi šute.

Milosrđe je obećano samo Bogo bojećim, a ne onim koji se njegovim milosrđem za zlo služe. Tvrdokornim grešnicima pravda prijeti; i kako god Bog, veli sv. Augustin, ne pomanjkava u obećanjima, tako isto ne vara ni u prijetnjama: Tko je pravedan obećavajući, pravedan je i prijeteći. Pazi, veli sv. Ivan Zlatousti kad ti vrag, a ne Bog, obećava božansko milosrđe samo da slobodno griješiš. Jao onom, nastavlja sv. Augustin, koji se ufa da griješi. Oh, koliko ih se prevarilo i u pakao sunovratilo, veli isti svetac ovo prazno i netemeljito ufan­je! Tužan ti je onaj koji zlorabi Božje milosrđe, da ga to više pogrđuje! Veli sv. Bernardo, da je Lucifera Bog odmah kaznio stoga što se odmetnuo s ufanjem da ga neće kazniti.

Ah, moj mili Bože, zahvaljujem ti; koliko ih danas živi u Paklu s manje grijeha nego ih ja imam i za njih više nema oprosta niti ikakve nade, a ja evo još živim izvan Pakla i ufam se da ćeš mi oprostiti i Raj udijeliti, samo ako htjednem. Da, moj Bože, hoću oproštenje. Kajem se više nego od ikakva drugog zla što sam te vrijeđao, jer sam pogrdio tebe, neizmjernu dobrotu.

Grješnik kad griješi, dva zla čini, naime – ostavlja Boga, najveće dobro, a ide k stvorovima. Zato što se grješnik obraća stvorovima i dobrima ovog svijeta vrijeđajući Boga, posve pravedno bit će u Paklu mučen od istih stvorova, to jest od vatre i vragova i ovo će trpjeti osjetila. Ali, budući da njegova najveća pogrješka stoji u tome što je okrenuo leđa Bogu i njega ostavio i zato glavna njegova muka u Paklu bit će muka gubitka, a to je što je izgubio Boga.

Najprije promotrimo muku osjetila. Vjera nas uči da postoji Pakao. U sredini zemlje čuva se ova tamnica za kaznu onima koji se odmetnu od Boga. A što je ovaj Pakao? Jest mjesto patnje, tako ga naziva onaj osuđeni bogataš. [Luka 16, 28] Mjesto patnja, u kojem će sva osjetila i sve moći osuđenika imati svoje posebne muke i koliko je koji kojim osjetilom više griješio i Boga vrijeđao, toliko će više u onom osjetilu biti mučen. Gledanje bit će mučeno tminama. Kako je grdno slušati i koliko nas nesažaljenje potiče kad čujemo da je netko zatvoren u nekoj mračnoj jami u kojoj gnjije ima četrdeset-pedeset godina bez da ikad vidi i najmanji tračak svjetlosti! Pakao je jama sa svih strana zatvorena u koju nikada ne zaviruje tračak sunca niti ikakve svjetlosti. Za u vijeke neće vidjeti svjetla. [Ps. 48, 20] Vatra, koja na zemlji rasvjetljuje, u Paklu će biti tamna. Glas Gospodnji, koji rasijeca plamen vatre. [Ps. 28, 7] Ove riječi tumači sveti Bazilije. Gospodin će oduzeti vatri svjetlost, stoga će ona vatra moći pržiti, a neće moći rasvjetljivati. Sami dim, kojeg će vatra prouzrokovati, stvorit će veliki mrak koji će zaslijepiti oči osuđenika. Veli sveti Toma, da će osuđenici imati toliko svjetlosti u koliko će se više mučiti. U onoj mračnoj svjetlosti gledat će nakaze i grdobe drugih osuđenika i vragova koji će se prikazivati u najgrdnijim slikama, da ih bolje plaše. Bit će mučeno mirisanje. Koliko bi teško bilo ostati zatvoren u jednoj sobi sa usmrđenim mrtvim tijelom? Osuđenik će morati stati u Paklu među tolikim milijunom drugih osuđenika, koji su živi za muke, ali po smradu usmrđene tjelesine. Veli sveti Bonaventura, da se jedno tijelo izbaci iz Pakla na ovaj svijet, da bi od njegova smrada svi ljudi pomrli. Pak ima luđaka koji govore: Sve kad i odem u Pakao, neću biti sam. Tužni i nevoljni! Koliko ih je više u Paklu, toliko se više muče: Ondje, veli sveti Toma, društvo nesretnih ne umanjuje nevolje, nego ih povećava. Više se muče radi smrada, vike i jauka i radi stiske, jer će biti strpani jedan na drugog, kao ovce u zimno vrijeme. Dapače, još gore, stat će kao zgnječeno grožde pod pritiskom srdžbe Božje. I odatle dolazi ona muka negibljivosti: Neka budu negibljivi, kao kamen. Tako dakle kako onaj nevoljni osuđenik padne na sudnji dan, onako će zauvijek ostati na jednom mjestu, bez da će ikad više moći krenuti nogom ni rukom, dokle će Bog biti Bogom.

Sluh će biti mučen stalnim vikama i jaukom i groznim plačem onih tužnih očajnika. Vragovi će neprestano lupati. Koliko se mučimo kad ne možemo spavati, a kroz to vrijeme slušamo gdje blizu nas bolesnik neprestano u ljutim bolima ječi, ili gdje pas laje, ili dijete malešno plače? Nevoljni osuđenici, gdje će morati neprestano, kroz sve vjekove slušati ono lupetanje i jaukanje onih mučitelja. Grlo će biti mučeno glađu; osuđenik će trpjeti pasju glad: Glad će trpjeti kao psi. [Ps. 58, 15] Ali nikada za nikada neće moći dobiti mrvice kruha. Tako će opet žedati, da mu sva voda svijeta ne bi ugasila žeđ; ali on neće dobiti ni jednu kapljicu; jednu kap molio je i onaj raskošnik iz Lukina evanđelja; ali je još nije dobio, niti će je ikad dobiti.

-Preuzeto iz knjige Sv. Alfonza Liguorija Priprava na smrt ili razmatranja o vječnim istinama (preveo fra Ambro Miletić 1906. godine)

Komentari